Postoje praznici koji se ne mere samo datumima u kalendaru, već osećajem koji u nama probude. Đurđevdan je za mene bio takav dan – mirisan po svežoj travi, jutarnjoj rosi i nekoj tihoj veri da sve može ponovo da počne. Dan kada priroda diše punim plućima, a ljudi, makar na trenutak, poveruju da je svet jednostavniji i lepši nego što inače izgleda.
Ali sada, Đurđevdan za mene ima jedno ime.
Đurđina.
Dok se pletu venci od bilja i dok se u nekim dvorištima još čuju stari običaji,moje misli su uz jedno malo biće koje je moj svet učinilo dubljim i smislenijim. Kažu da ovaj praznik simbolizuje obnovu i novi početak. Ako je to istina, onda je moja Đurđina moj najlepši početak.
U njenim očima ima nečega što podseća na jutro Đurđevdana – čisto, svetlo i puno obećanja. U njenom smehu ima više života nego u svim prolećima koje pamtim.
Nisam sigurna da sam ikada umela da napišem prave reči kada su emocije u pitanju. Možda zato što su one najveće uvek tihe i ne traže objašnjenje. Ali danas, na Đurđevdan, znam jedno – da postoje ljubavi koje ne mogu da stanu u rečenicu, niti u tekst, niti u bilo kakav pokušaj da se objasne.
Moja Đurđina je jedna od njih.
I zato, dok se svet raduje proleću, ja se radujem njoj. Dok ljudi prizivaju sreću kroz stare običaje, ja je već imam – u njenim malim rukama, u njenom glasu, u svakom njenom koraku.
Ako Đurđevdan nosi poruku nade, onda je moja nada dobila ime.
I zove se Đurđina.
