Mreža Žene protiv nasilja treže od Кoordinaciono telo za rodnu ravnopravnost vlade republike Srbije na čijem je čelu ministarka Zorana
Mihajlović, Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja; Radne grupe za izradu Strategije za sprečavanje i borbu protiv rodno zasnovanog nasilja prema ženama i nasilja u porodici 2021-2025 koju vodi Stana Božović i Grada Leskovca objašnjenje kako je otvaranje SOS kancelarije odobreno udruženju čiji je zakonski zastupnik pravosnažno osuđen za nasilje u porodici. Mreža takođe traži objašnjenje i na pitanje kako to da je ista osoba bila član radne grupe koja je izradila Nacionalnu strategiju za sprečavanje i suzbijanje nasilja nad ženama u porodici i partnerskim odnosima 2021-2025 i predlog akcionog plana za njeno sprovođenje.
Otvoreno pismo prenosimo u celosti.
„Obraćamo vam se u vezi sa Кonkursom Grada Leskovca za finasiranje ili sufinansiranje programa/projekata u oblasti socijalne zaštite u 2022. godini, na kome su Odlukom dodeljena sredstva za obezbeđenje usluge „SOS telefon za žrtve nasilja“ udruženju „Mame i Tate’’ čiji je zastupnik Miodrag Stanković pravosnažno osuđen za nasilje u porodici. Ista osoba bila je izabrana za člana radne grupe koja je izradila Nacionalnu strategiju za sprečavanje i suzbijanje nasilja nad ženama u porodici i partnerskim odnosima 2021-2025 i predlog akcionog plana za njeno sprovođenje.
Tražimo od vas da reagujete neodložno u skladu sa principom dužne pažnje i da nas obavestite koje radnje i aktivnosti iz vaše nadležnosti ćete preduzeti u vezi sa spornim odlukom?
- da informišete javnost kako ćete osigurati da se u budućnosti ovakve situacije ne ponove – odnosno kako ćete sprečiti da se kreiranje politika, praksi i legislative u oblasti sprečavanja i suzbijanja nasilja u institucijama, radnim grupama ili bilo kojim drugim državnim telima koja u svom mandatu imaju sprečavanje i suzbijanje nasilja, ne poveri pravosnažno osuđenim nasilnicima?
- i da objasnite na koji način se na nacionalnom i nivou lokalne samopurave vrši kontrola i osigurava da se budžetska sredstva za usluge socijalne zaštite koje su usmerene na sprečavanje i subzijanje nasilja prema ženama raspodele u skladu sa procenjenim potrebama, uvažavajući pluralitet pružalaca usluga, njihovu kompetentnost i kapacitete za pružanje istih, te dužinu delovanja u oblasti uz poštovanje međunarodnih standarda u ovoj oblasti (posebno Istanbulske Кonvencije koju je i Srbija potpisnica)?
Nakon što je pomenuto udruženje „Mame i Tate“ dobilo sredstva za pružanje usluge „SOS telefon za žrtve nasilja“, došle smo do saznanja da je zakonski zastupnik istog pravosnažno osuđen za nasilje u porodici, a potom i do informacije da je bio član radne grupe za izradu Nacionalne strategiju za sprečavanje i suzbijanje nasilja nad ženama u porodici i partnerskim odnosima. Mediji pozvani na otvaranje novog SOS telefona su pokrenuli i pitanje o tome da li zaposleni koji će pružati ovu uslugu poseduju potrebne sertifikate za pružanje podrške žrtvama nasilja, a kada se ispostavilo da nemaju, Stanković je pokušao da zloupotrebi dve lokalne ekspertkinje da sarađuju sa njim, što su one demantovale[1]. U vezi sa tim reagovale smo saopštenjem, a predstavnice organizacije članice Žene za mir iz Leskovca (koja je jedna od članica Mreže Žene protiv naslja) davale su izjave za lokalne medije.
Nakon objavljenih novinskih članaka, Stanković je u desetak dopisa, ali i komentarima na društvenim mrežama, vređao novinare; članice udruženja Žene za mir iz Leskovca (pri kome već dugi niz godina funkcioniše SOS telefon za žene i decu žrtve nasilja); i direktora Centra za socijalni rad u Leskovcu, Predraga Momčilovića, nazivajući ga neznalicom. Potom se oglasio i šef službe za društvene delatnosti Grada Leskovca, Saša Mladenović, informišući da je konkurs legalno sproveden i da će se nadležni postarati da se sredstva dodeljena udruženju „Mame i Tate“ potroše u skladu sa predloženim budžetom (koji kako je istakao ne pokriva angažovanje radnika već kancelarijske i troškove kampanje). Potpuno ignorisanje i nerazumevanje problema na koji smo ukazale, upućuje na to da ne samo da na lokalnom nivou ne postoji politička volja da se problem reši, već i tendencija da se on u potpunosti zataška.
Na ovaj način suzbijanje i sprečavanje nasilja u porodici u Srbiji su obesmišljeni i dovedeni do apsurda, a žene koje preživljavaju nasilje su izneverene i dovedene u situaciju da podršku traže od nasilnika. Država nezavisno od nespojivosti vršenja takve funkcije i nekompetentnosti za pružanje usluga poverava njihovo pružanje udruženju osuđenog nasilnika, dok predstavnici lokalnih vlasti daju izjave da u tome ne vide ništa sporno. Sve ovo navodi nas na zaključak da je nasilje pod okriljem države u potpunosti legitimizovano, normalizovano i da se moć odlučivanja i državna budžetska sredstva dodeljuju nasilnicima.
Duboko smo zabrinute zbog ovog slučaja koji je obelodanio kako se država (i pojedini njeni predstavnici) odnose prema problemu nasilja prema ženama; uznemirane i šokirane zbog poruke koja se na ovaj način šalje žrtvama nasilja; ljute zbog toga što se marginalizuje, minimizuje i preuzima višedecenijski rad ženskih organizacija (koje su prve uspostavile ove usluge, kreirale edukacije i standarde za njihovo pružanje) a sve navedeno započelo je formiranjem Nacionalnog SOS telefona.
Tražimo od vas da bez odlaganja reagujete profesionalno i odgovorno, kako bi se što pre zaustavila i što je moguće više umanjila već naneta šteta žrtvama nasilja i ženskim organizacijama koje im pružaju specijalizovanu podršku“ – piše u otvorenom pismo koje potpisuje Mreža Žene protiv nasilja.
