Pre nekoliko meseci izgubila sam jako dragu i bitnu osobu, svog supruga. Nije bilo ni pamentih ni dovoljno empatičnih reči da ugase tugu, bes, osećaj nepravde i nepodnosšljivu prazninu. I pored svog bola, na dan sahrane, primetila sam da neki od ljudi koji su došli da ga isprate, mojoj deci i meni, umesto reči „ Saučešće „, izgovaraju „Hristos Vaskrse „, a oni koji se u veru i religiju razumeju više od mene, odgovarali su sa „Vaistinu vaskrse „… Malo je reći da sam bila zbunjena, ali u tom trenutku nisam bila u stanju da o tome razmišljam. Neko je uspit rekao da to tako treba.
Danas, nakon napornog dana, gledam TV i slušam jednog monaha koji smireno objašnjava vaskrsenje gospodnje, ali u jednom trenutku kaže „ Vaskrs je, deco moja svaki dan „. Zbog čega ? Jer svakog dana ode neka nesrećna duša ? Ako neko zna odgovor, volela bih da me prosvetli, jer pred nama je, kako kažu crkveni oci, jedan od najradosnijih dana , Vaskrsenje gospodnje. Zašto mi onda ne izjavljuju saučešće, već govre i u tom beznadežno tužnom momentu – Hristos vaskrse ? Ostaviću to za sada po strani, jer, kako je Selenić davnih dana napisao : Čim se čovek rodi, grob se otvori. Surova istina naših života.
A šta mi radimo svakog dana tog našeg života, dok se Vaskresenje dešava kontinuirano ? O čemu ste sve danas brinuli, ko vas je iznervirao, koliko puta ste uzdahnuli i rekli da ne možete više, da li ste popili lek za smirenje, uhvatili se za glavu, osećali napušteno, bezvredno i ljuto ? Neko je danas Vaskrsao… U dubini duše, pomislićemo – dobro je da nisam ja. Ali to naše je tu, bliže ili dalje, ali je tu.
Svaki sekund koji nam je dat rođenjem na poklon, moramo da cenimo više, da prestanemo da mislimo o rečima onih koji nas baš i ne vole, da oprostimo prijateljima i rođacima koji su nas napustili kad nam je bilo najteže, da zastanemo i udahnemo vazduh čak iako duva vetar, da slavimo što danas nije baš naše vaskrsenje.
Postoji milion i jedna reč kojom će nas manje ili više stručni i sve popularniji psihoterapeuti, ili neko njima sličan, pokušati da natera da zastanemo, razmislimo, eventualno vratimo na još jednu, ne tako jeftinu seansu. A suština je tako jednostavna. Ja sam je pre neko veče pronašla u jednom divnom nemačko- holandskom filmu. Dozvolite mi da je podelim sa vama.
Mlada žena iz jedne grupe prijatelja umire od kancera , poslednja želja joj je da na njenoj sahrani pročitaju pismo koje im je namenila.
„ Potrebno je mnogo snage da nastaviš da veruješ u ljubav i život. Budite važni jedno drugom i pokazujte to. Ne dopustite da se ono što imate raspadne. Imajte razumevanje i ne trpajte sve ljude u isti koš, čak i kada to deluje lakše. Nadam se da čitate ovo svi zajedno. Dokazano je da su ljudi na kraju života srećniji, što su više vremena proveli sa prijateljima. I žive duže, osim ako ne umru… a to je stvarno grozno…Onda više ničeg nema… Verovatno… „
To „ verovatno „ ostaje u našim srcima kao kosmos, ogromno sažvežđe ili crna rupa. Nešto daleko, nedostižno,misteriozno, i tako će biti zauvek, bez obzira na to što nam se po nekad čini da zvezde možemo dohvatiti rukom.
Verovatno će u nedelju biti radosti zbog vaskrenja jednog čoveka, ili svih onih koji su tamo negde, u crnoj rupi. Hristos Vaskre. Vaistinu vaskrse. Verovatno.
Zvezdana Pejčić
