Imajte hrabrosti, usuditete se. Ja da sam pitala, ništa mi ne bi dozovlili. Ne treba vam dozvola da budete kreativni, da se igrate. Moj jedini cilj je da budem radosna i srećna i da imam radosti dok stvaram, da sam radosna kad se vidim sa svojom publikom. Jer, svi mi imamo mnogo toga što nemamo, ali pametan čovek i to svoje nemanje zavoli i sa tim živi. I živi fenomenalno, poručuje popularna književnica Mirjana Bobić Mojsilović, ponosna na to što je uspela da kreira život po svojoj meri.

Kako ste uvek tako pozitivni?

– Sreću ne treba tražiti na televiziji i na naslovnim stranama novina, sreća stanuje na ulicama, pijacama, njivama, među običnim ljudima. Samo njih slušam i gledam i oni mi daju to, to što je potrebno za sreću. Šta sad, nema mora, pa dobro ali Srbija ima toliko lepote i to je poenta, to je ono kako ja živim.

Da li tako i pišete?

– Trudim se da svaka moja knjiga bude potpuno različita. Strašno se poigravam sa sopstvenim stilom, sa žanrovima, sa temama i o čemu god da se radi u mojim romanima iza toga uvek stoji neka druga priča. Priča o spasavnju vlastitog života u ovom moru besmisla i na direktan ili indirektan način, priča o značaju knjiga u našim životima. Moji junaci se uvek vrzmaju oko neke biblioteke, oni su u potrazi za knjigama koje će da im promene život ili za piscima, negde su i sami postajali pisci. U tom smislu strašno mnogo utičem na ljude, inspirišem ih da i sami uzmu sopstvene živote u svoje ruke i da probude vlastitu kreativnost, bez obzira da li je ona u vezi sa pisanjem, čitanjem ili heklanjem i pravljenjem ručka. To mora da rade sa ljubavlju.

Da li u vašim romanima ima nečeg autobiografskog?

– Ja uvek kažem sve što neki pisac napiše to jeste njegova autobiografija shvaćena u najširem značenju toga pojma. Ne možete pisati izvan vlastitog iskustva. Autobiografija je za mene korpus svega onog što sam ikada videla, čula, pomirisala, probala, naučila, pročitala i svi ljudi koje sam srela. Oni čine mene ovakvu kakva jesam, te prema tome i izbor teme i način na koji je obrađujem govori o tome ko ste vi ustvari. Pisac koji izmišlja svetove na kraju mnogo napiše i o sebi, čak i kad misli da to nije tako.

Roman „Muška azbuka“, kako ste uspeli da na onakav način uđete u muški mozak?

Prvo sam napisala „Azbuku mog života“ i onda devet godina kasnije sam se usudila da napravim mušku verziju te iste priče. Priče o razvodu braka i znate, muškarci su oduševljeni kako sam to uradila pošteno, tačno i precizno. Znate šta? Što ste bolji pisac, to vam više stvari uspeva. Nebitno je koliko se vi mučite sa tim. Ako meni veruju muškarci, to je super. Drugo, morate da branite sopstvene junake. Ako sam već uzela da pišem mušku verziju morala sam potpuno da se stavim u ulogu tog čoveka, da i filozofski i sociološki razumem šta je to što se svima nama desilo da smo odjednom postali tako slabi. Prvo pustili smo da nam se sruši vrednosni sistem, da budemo tako slabi, da sve relativizujemo ali ja, naravno, uvek odbranim svoje junake. Razumem ih, razumem tu grešnost. Za literaturu su bezgrešni junaci nepodnošljivi. Isto kao što su i bezgrešni ljudi nepodnošljivi za život. I u crkvu kad odete i kada vas sveštenik pita „jeste grešili“, vi kažete nisam, on kaže „Idite kući, razmislite“. Svi greše, moji junaci greše. Oni liče na mene, na moje čitaoce i zato se mi tako dobro razumemo.

Čini mi se da se je roman „Tvoj anđeo čuver“ nekako izdvojio?

– To je roman koji bi trebalo da pročita svaka žena, bez obzira koliko godina ima i pogotovu treba ga davati devojčicama da čitaju, jer to vam je neki način „ono“ od čega danas pati zapadna civilizacija, a to je narcisoidni poremećaj ličnosti i ludilo koje iz toga proizilazi. U tom romanu vidimo moju junakinju, ona može da bude i ja i vi i bilo ko, vidimo da se ne događa samo najgorima ili najluđima već to može svakom da se desi. S jedne strane imamo čežnju za ljubavlju, sa druge čežnju za samoljubljem. To psihičko maltertiranje o kome niko ne govori, a koje je mnogo česta pojava, koja se može videti i to ne samo u partnerskom odnosu ne samo da muškarac maltretira ženu nego se može videti i obrnuto, kao i da se maltretiraju braća i sestre i roditelji i deca.

Koliko je trenutak u kome živimo ustvari i stvorio jedan takav model ponašanja?

– Ima toga apsolutno, pa to vidite i po rijaliti programima, šta tamo gledamo? Ili ako ne gledate vi pročitate u novinama. To je ludilo, a to je zato što nas je sistem učinio jako slabim. Učinjeno je sve da porodica postane nebitna, da bliskost postane nebitna. Jedine dve stvati koje se važe su telo i novac onda vidite da smo svi neverovatno oslabili pred tim nasiljem. To zlostavljanje uvek na kraju dovede do fizičkog nasilja, a onda do tragedije.

KNJIGE KOJE SE TEŠKO ČITAJU SU LOŠE NAPISANE KNJIGE

Govori se u čitalačkoj publici da Vašim knjigama ne ističe rok trajanja, čitaju se jednakim intenziteom od prve do poslednje. Da li je to baš tako?

– Da, to se sada vidi kada Laguna posle 10,15,17 godina objavljuje ponovo moja izdanja ona su tretirana kao da su nove knjige koje kao da su sada izašle. Meni je to bilo fascinantno, kada sam neke svoje romene uzela i na tenane pročitala sada, posle 10 ili 15 godina i videla koliko su puni života i šarmantni i kako su dobro napisani (smeh). Ali mi na žalost živimo u društvu gde gomila ne talentovanih medijokriteta pokušava da nas ubedi da su knjige koje se teško čitaju ozbiljne knjige. Knjige koje se teško čitaju su loše napisane knjige. Nemojte mi reci da je „Davinčijev kod“ laka knjiga. Ne, to je vrlo važna tema, koja je genijalno napisana i zato se lako čita.

Vaše knjige se prevode i prodaju i u inostranstvu?

– Da imam u Francuskoj četiri knjige, Italiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji u Češkoj. Moje knjige su otišle u inostranostvo, nije ih odvela politička partija ili nevladina organizacija i zato „književni establištemnt“ ima malo problem, ali šta da radim.

Nekako, čini mi se, neočekivano pojavila se i Vaša poezija?

Ja sam vratila poeziju i jako sam ponosna na to. Svi su govorili 20 godina niko ne čita, niko ne štampa, ne kupuje. Moj prvi tiraž se u Laguni prodao za dve nedelje i to je fenomenalna stvar. Kada odrecitujem svoju pesmu na Instagramu ili u emisiji kod Ivana Ivanovića nju šeruje na desetine hiljada ljudi, gimnazijalci su išli na takmičenja sa mojim pesmama. To je nešto najvažnije što je moglo da mi se desi.

Ono čime ste se bavili i kako su Vas ljudi upoznavali to je kroz vaš novinarski rad?

– Ja nisam novinar već 20 godina. Koliko sam bila novinar, toliko sam pisac ali i dalje ljudi, zato što verovatno ne čitaju dovoljno knjige, kažu da sam novinar.

Ali i danas se čitaju Vaše kolumne?

-Da, kolumne, s vremena na vreme prihvatim da radim za neke portale i one se mnogo čitaju. To mi je milo, ali hoću da kažem danas kad mi se pomene novinarstvo malo mi se povraća zbog onoga u šta se novinarstvo pretvorilo. Ne samo kod nas, već u celom svetu. Nekada smo imali iluziju, a sada nam bezočno stavljaju do znanja da je novinarstvo propagandna alatka u službi onog ko ima novac i moć. Tu je kraj i tačka.

STAV

FREE
VIEW